Srbi ga posebno poštuju i kao zaštitnika kumstva i pobratimstva.

Narodno praznovanje Ivanjdana potiče iz prethrišćanskog perioda, od ratarskog kulta u kojem se slavi sunce kada u vreme letnje dugodnevice isijava najveću snagu, kao i početak žetve.

U narodu poznat kao “devojački praznik”

Ivanjdan je u narodu poznat i kao “djevojački praznik” zbog brojnih običaja i rituala koji su posvećeni ženskom rodu.

Vijenci od ivanjskog cveća, pjesma djevojaka, kićenje kuće za zdravlje ukućana, samo su neki od običaja koji prate Ivanjdan.

Ponegdje je običaj i da se kroz vijence od upletene jovanove trave na Ivanjdan provlače žene koje nemaju djecu, a žele ih.

U nekim dijelovima Srbije postoji vjerovanje i da djevojke koje nisu udate danas treba da u saksiji posade malo žita koje će pogledati 12. jula, na Petrovdan. Ukoliko su klice kao prstenovi, to znači da će se na jesen sigurno udati.

Takođe, rasprostranjeno je mišljenje da se na današnji dan može vidjeti lik budućeg bračnog partnera – suđenika. Naime, u posljednji zalogaj doručka treba huknuti i sačuvati ga do večeri, a onda zajedno sa ogledalcem i malo ivera staviti pod jastuk da bi se u snu pojavio lik.

Branje ljekovitih trava i pletenje vijenca

U nizu živopisnih običaja posebno mesto ima branje lekovitih trava i pletenje venaca od ivanjskog cvijeća, praćeno pjesmom djevojaka.

U predvečerje toga dana, u mnogim slovenskim krajevima palile su se po brdima ivanjske vatre (kresovi) oko kojih se igralo i pjevalo.

Prema običajnom kalendaru, tri dana pre i tri dana poslije praznika, ne ulazi se u vinograd.

Kaže se da tih sedam dana vinograd najviše napreduje, jer ga čuva Sveti Jovan. Praznik uvijek pada u vrijeme Petropavlovskog posta, pa se ovog dana ne mrsi.