Danas se taj dokument čuva u Budimpešti, ali je njegova kopija našla neobično utočište i u našem gradu.

Tragom priče, sa istoričarom Zoranom Pejašinovićem obišli smo jedno privatno zdanje na čijem se zidu nalazi jedna od rijetkih originalnih kopija ovog istorijskog spisa.

Јedan od najdragocjenijih dokumenata u kojem se spominje naziv Banjaluka, svakako je onaj iz 1494. godine za koji je najviše zaslužan ugarski kralj Vladislav Drugi Јagelovič.

Pisan je na latinskom jeziku i danas se u svom izvornom obliku čuva u Državnom arhivu Mađarske u Budimpešti.

U novijem kontekstu, ova povelja spominje se u kultnom djelu Lajoša Talocija – “Povijest banovine, grada i varoši, Јajca 1450-1527”, objavljenom 1916. godine u Zagrebu.

U ovom kapitalnom izdanju Taloci navodi da je Banjaluka “iza Јajca, najvažniji grad u kotlini Vrbasa” i da je ispod grada postojala varoš, u kojoj se nalazio samostan nekog prosjačkog reda, kao i da su stanovnici varoši za vrijeme turske opasnosti, od mađarskog kralja, prema njegovim riječima, dobijali “pripomoć”.

Od 1494. do danas, ime Banjaluka nije samo zapis u istorijskim spisima – ono je priča o gradu koji traje, mijenja se i živi u koraku s vremenom.